Sibirska aronija, lat. Aronia melanocarpa nosi naziv sibirska jer tolerira doista niske temperature i do – 45° C. Kako prirodno dolazi na istoku Sjeverne Amerike u blagodatima ove biljke iznimnih ljekovitih i hranjivih svojstava prvi su počeli uživati Indijanci.
Njezina svojstva prvi je detaljno istraživao ruski biolog Ivan Vladimirovič Mičurin u 19. st. koji je tako dokazao njezinu ljekovitost. Krajem prošlog stoljeća počela su istraživanja u Europi i SAD-u i od tada se aronija vrlo brzo uvrstila u sam vrh ljekovitih biljaka.
Sibirska aronija je vrlo otporan listopadni grm iz porodice ružovki (Rosaceae). Naraste u visinu od jednog do dva i pol metra, a može doseći i do tri metra. Lišće je jednostavno, naizmjenično smješteno, eliptično do jajoliko, sjajno, tamno zeleno, blago nazubljenih rubova, duljine od 5 do 7 cm. Najesen lišće poprimi jarku crvenu boju tako da aronija služi i kao dekorativni grm. Cvjetovi su maleni, širine 1,5 cm, bijeli, s pet latica i pet lapova, dolaze u cvatovima od 15 i više cvjetova. Plodovi su bobice smještene u grozdićima, na jesen su crne boje, veličine od 6 do 9 mm, a osim antocijanom, obiluju taninima. Sadrže jednu do tri sjemenke, rjeđe četiri ili pet. Meso oko sjemenki je crvene boje.
Prirodno dolazi u Kanadi, od Newfoundlanda do južnog Ontaria te u SAD–u, od juga Minnesote do Misurija, Teneeseeja i Georgije. Najčešće se nalazi po rubovima vlažnih šuma kao podstojni grm te po močvarama i vlažnim gustišima. U Europi je uspješno naturalizirana te se naveliko uzgaja. Kod nas je pokazala mogućnost uzgoja na velikom broju raznih nadmorskih visinama i na svim dobro ocijeđenim tipovima tala izuzev slanih.
Vrijeme cvatnje je krajem travnja i početkom svibnja. Vrijeme branja ovisno je o nadmorskoj visini, ali generalno, dozrijeva u kolovozu. Bobice se mogu brati i ako ostanu i duže na granama.
Bobice su iznimno bogate flavonoidima – antioksidansima (tvari koje sprečavaju ili usporavaju oksidativnu štetu na organizmu) poput karotena, luteina i zeaksantina. Bogat su izvor mnogih antioksidacijskih vitamina, kao što su vitamin C, A, E, K, B2 , B5 i B6, zatim folne kiseline i minerala kao što su kalij, kalcij, molibden, željezo, fosfor i mangan.
Sto grama svježih bobica osigurava oko 35 % dnevne preporučene doze vitamina C što znači da aronija djeluje preventivno na bolesti. Istraživanja su dokazala da kao izvor bogat antioksidansima pomaže smanjiti rizik od raka, bolesti srca, infekcija, upala, dijabetesa, neuroloških i degenerativnih bolesti.
Zahvaljujući antioksidansima usporava proces starenja, sprečava stvaranje bora i štiti kožu od UV zračenja. Također, konzumacija aronije normalizira tlak, razinu šećera i triglicerida u krvi i pospješuje cirkulaciju. Aronija pospješuje rad i lučenje tiroidnih hormona, regulira rad gušterače, ima pozitivno djelovanje na rad jetre i žučnjaka. Osim toga, skraćuje vrijeme oporavka od srčanog udara kao i vrijeme oporavka organizma nakon velikih tjelesnih napora.
Bobice se mogu konzumirati na licu mjesta, odnosno ubirati i jesti s grmova, mogu se sušiti ili se od njih može spravljati sok, vino, rakija, liker, džem, voćni jogurt i dr. Sok se osobito preporuča srčanim bolesnicima kod kojih je povišen arterijski tlak. Preporučuje se jesti tri do pet bobica po tri puta na dan, odnosno piti 200 ml nezaslađenog soka na dan.
Kontraindikacije nisu poznate. Grane, lišće, cvjetovi, pupovi i sjeme su otrovni jer sadrže glikozid prunasin. Prunasin se tijekom probave razlaže na otrovnu hidrocijaničnu kiselinu koja čak može biti letalna. No nema razloga za zabrinutost ako se jedu svježe bobice jer je količina prunasina u sjemenu vrlo mala.
